Crikva, quo vadis?

U Evandjelju (Ivan 13,36) najdemo poznatu latinsku frazu “Domine, quo vadis?” – “Gospodine, kamo ideš?”. To pita apoštol Šimon Petar Jezuša.

Nisam ja apoštol i ne pitam Jezuša (ar mi se nije skazao). Ali u zadnji tajedni mi se je na različni mjesti “skazalaskazati – erscheinen” Crikva (katoličanska). Kot da bi neka snaga htila, da premišljavam o njoj i da složim svoje misli u neki prinos. Da se bavim pitanjem, kamo ide Crikva (i kamo idu Gradišćanski Hrvati).

U nedilju, kad sam počeo pisati ov tekst, bio sam kod krstakrst – Taufe mlade obitelji, ka ima čuda rodjakov, ki ne vladaju hrvatskim jezikom. Potpuno razumljivo bi bilo, ako bi se bio krst održao barem dvojezično, ako uopće ne pretežno po nimšku. Pozitivno presenećenje je bilo, da se je (skoro) cijeli krst vršiovršiti – feiern, durchführen na hrvatskom jeziku.

Gradišćanski Hrvati i Crikva u kombinaciji. Ne u vezi s nekom novom bunombuna – Aufstand, nego u pozitivnom kontekstu. Rijetkirijetko – selten su nastali ti momenti. Prečuda negativnoga se je stalo u prošli ljeti i po ohladjenjuohladjenje – Abkühlung u korona-pauzi se čuje vist o novi konflikti u gradišćanskohrvatski fara. Dogodjaji su prouzrokovali (i nadalje prouzrokuju), da posebno mladi Gradišćanski Hrvati prekinu veze sa službenom Crikvom. Ponekad se samo još čeka, dokle baba umre ili da je pir mimo. I med onimi, ki nisu istupili je sve manji broj onih, ki redovito idu barem u nedilju na sv. mašu. Nekad sam izmed najmladjih posjetiteljev božje službe, iako sam jur već od 30 ljet star.

Sigurno: Ispražnjenje crikavLeeren der Kirchen je trend, ki se more opaziti širom Europe i zapadnoga svita. Gradišćanskohrvatska zajednica ali dugo nije bila dio toga trenda. Crikve su uvijek bile jasno punije nego u nimški seli u okolici. To i potvrdjuju statistike Crikve. Jedan uzrok za to je bila ključna uloga, ku su Crikva i posebno pojedini farniki igrali kod razvitka i opstanka gradišćanskohrvatske zajednice kroz (skoro) 5 stoljećstoljeće – Jahrhundert.

A danas? Kamo ide Crikva? I kamo ide gradišćanskohrvatska zajednica? Nepopustljivounnachgiebig ponašanje male grupice sridnjogradišćanskih aktivistov (ke na ovom mjestu nikako ne kanim braniti ili hvaliti) je bolno otkrilo slabosti karakteraCharakterschwächen mnogih važnih proponentovproponent – Wortführer Crikve. Kako se je to moglo stati? Da smo nastali svidoki ponašanja važnih zastupnikov Crikve, ko nikako ne odgovaraodgovarati – entsprechen onomu, što si kao vjerniki predstavljamo i očekujemo od (vrhovnihvrhovno – Spitzen-) duhovnikov. To opet prouzrokujeprouzrokovati – verursachen pitanje: Kako vjerodostojnavjerodostojno – glaubwürdig je službena Crikva, ako se vrhovni službenikislužbenik – Diener stalno jasno neodgovarajućeneodgovoran – unverantwortlich ponašaju? Kako daleko je došlo, se najbolje vidi kod onih vjernikov, kim se prije nikad ne bi bila izmaknulaizmaknuti – ausrutschen zločestazločesto – schlimm, böse rič o Crikvi i nje pretpostavnipretpostavni – die Anführer. A danas sarkastično komentiraju spomenutespomenuto – erwähnt dogodjaje.

U magazinu profil (broj 31/2020) piše satiričar Rainer Nikowitz u ulogi gospe Erne (ka je pelda za Črnu Gospu) o tomu, da je ispražnjenje crikav od zastupnikov Crikve namjernoabsichtlich prouzrokovano i dio dugoročnogadugoročno – langfristig plana protiv pandemije. Da se u praznoj crikvi ne more dobavitianstecken koronavirusa je zaista jedini pozitivni aspekt, ki se more pripisatizuschreiben ovomu konfliktu. Mjesta, ka sada nisu zauzeta bi uglavnom pripadalapripadati – gehören mladini i mladim odrašćenim, ki su po zakoni biologije budućnost svakoga naroda.

Zbog korona-pandemije je i konačno otpovidano Hrvatsko shodišće u Celje. Još početkom junija je bio govor o tomu, da će se u malo drugačijem obliku ipak održati i misec dan pred otpovidanjem se je to potvrdilo. Tako ovo ljeto i neće biti one priredbe, s kom smo si mogli sami lagatiselbst belügen o vjerskomu stanju u narodnoj grupi. Sigurno bi bilo moguće, da se shodišće održa u malo (ili vrlo) drugačijem obliku. Ali to bi naravno prouzrokovalo već troškov organizacijetrošak organizacije – Organisationsaufwand i potribovalo kreativne koncepte.

Čitao sam u Hrvatski Novina mišljenje glavnoga urednika o novomu dekanatu u sjevernom Gradišću. Ne vidim tu situaciju tako optimistično kot to djelaju Hrvatske Novine: Kade (i je li) postoji hrvatski (odnosno dvojezični) dekanat zapravo neće imati preveliku relevantnost za opstanak Gradišćanskih Hrvatov, ako budućnost naroda nije dio Crikve. Nadalje je u tom komentaru rič o biškupu, ki “koncentrira svoje pretorijance okolo sebe”. Bio sam naučan, da se opisuje odnosBeziehung biškupa, farnikov i vjernikov pomoću metafore nadpastira, pastirov i črijede. Ako nadpastir preuzame ulogu rimskoga cesara, a pastiri su sada pretorijanci, ka uloga ostaje bivšoj črijedi? Pišakipišak – Fußsoldat? Neprijatelji?

I u Hrvatski Novina se moru čitati dvi latinske riči: “Cui bono? – Komu služi?”. Zapravo nikomu. U ovom konfliktu, ki sada jur dura nekoliko ljet, na kraju neće biti dobitnika. Samo gubitnikov, čuda potrošene energije (ka fali na drugi mjesti kot na primjer kod reorganizacije Hrvatskoga shodišća u Celje), ruševineruševina – Trümmerhaufen i kup ljudi, ki su se u toku konflikta distancirali od konflikta i svemu, što je dio toga konflikta.

Potribno bi bilo, da se stavi u pitanje, je li su gesla “čagod vam veli, učinite” (Ivan 2,5) i “ki nij s manom, protiv mene je” (Mate 12,30) kod peljanja biškupije zaista korišćena u pravom kontekstu. Po kratkoj lektirilektira – Lektüre Novoga zakonaNovi zakon – Neues Testament (Bibel) sumljamsumljati – zweifeln, da su. Ali ja nisam teolog.

Za Veliki Borištof, u komentaru glavnoga urednika Hrvatskih Novin isto spomenuto selo, se najmanje “bojim”, da ne bi moglo zahadjati s budućom situacijom “Gradišćanski Hrvati prez Crikve”. Imaju s Kugom labor, ki jur desetljeća kaže, kako Gradišćanski Hrvati funkcioniraju prez Crikve. Za nas ostale će to biti nešto nepoznato, ali Veliki Borištof će opet biti “hrvatski pupak svita i okolice” (kako ga opisuju Hrvatske Novine).